| |
Str. 2
 
Prvi skup Baruna u Odri kraj Zagreba 1996.
POVIJESNI PRIKAZ LOZE BARUN
Fra Nikola Barun
Fotografija početne stranice
UVOD
Nije lako niti jednostavno točno opisati
lozu Milunović-Barun. Nema napisanih podataka do 1820.g., kada se tek
tada u Maticama krštenih naznačuju i datumi rodjenja. Ovo što iznosim
jest plod prenošenja od generacije na generaciju. Posebno se koristim
podacima koje je zapisao dr. Boris Barun. Služio sam se i Maticama krštenih
župe Lištani i Ljubunčić. Točnost u godinama je diskutabilno, jer se zapisivalo
po pričanju pojedinaca, a nitko u vrijeme događaja nije zapisivao.
Po svoj prilici, kada je poljička republika potpala pod Napoleonovu vlast,
početkom 19. st. (1807. g) obitelj Milunović seli iz Poljica.
Bitno je ovo da su obitelj Barun porijeklom iz poljičke
republike, i da odatle odlaze u Petrovo polje, a onda u livanjski kraj.
Da li svi dolaze u livanjski kraj zajedno ili u različito vrijeme, ostaje
pitanje. Zasigurno su svi iz iste loze, korjena Milunović-Barun.
1. Poljička republika - prezime Milunović
U okviru hrvatskoga državnog područja već od sredine
srednjeg vijeka, (XI. XII. st.) formirane su dvije republike: dubrovačka
(više model gradske) i poljička (više model seljačke republike). Kada
je Hrvatska potpala pod austro-ugarsku vlast (1102. g.) bila je podjeljena
na županije. Kada su dali vlast nad ovim županijama svojim kraljevskim
plemićima, Poljičani nisu to željeli pa su osnovali svoju župu (općinu),
u kojoj su živjeli po svojim zakonima i svojim poljičkim statutima. Podijelili
su svoju župu-općinu na 12 katuna, koje su nazvali imenima 12 većih poljičkih
sela, koji su i danas na životu. Imali su svoga velikog kneza.
Poljica su dobila ime po malim poljima, koja se nalaze uz planinu Mosor
i izmedju morskih proplanaka, koji se s južne strane spuštaju prema Jadranskom
moru, a sa sjeverne prema rijeci Cetini. Poljica su smještena u trokutu
Split-Omiš-Trilj. U središtu se nalazi planina Mosor, koja počinje od
kliške tvrđave do rijeke Cetine.
Zbog teških povijesnih prilika i nepovoljnog zemljopisnog položaja (brdovitost),
mora se reći kako se postojanje seljačke poljičke republike, kroz skoro
sedam stoljeća smatralo od znanstvenika jedinstvenim slučajem u Evropi.
Planina Mosor bila je stožer oko kojeg su se radjali, živjeli i umirali
Poljičani. Svaki pedalj zemlje bio je obradjen. Narod je živio od stočarstva
i poljoprivrede. Bili su dobri ratnici. Isticali su se u borbi s Turcima,
Mlečanima, Francuzima. Oduvijek su bili katolici i dobri Hrvati.
1807. pokoreni su od Francuza (Napoleona). Tada su razrušena i opljačkana
sela, oskvrnjene crkve i mnogi poubijani ili osuđeni na smrt. To je tragični
datum Poljica, jer je ukinuta poljička republika.
Naši preci dolaze iz ove poljičke republike i to s prezimenom MILUNOVIĆ,
iz kojeg katuna, sela ne zna se. Smao na jednom mjestu pronašao sam prezime
Milunović i to 1662.g., gdje se spominje knez Podstrane Pava Milunović.
To se može naći u knjizi Stipe Kaštelana, "Povijesni ulomci iz bivše
slobodne općine-republike Poljica", Split 1940, str. 174-175. Danas
u Poljicima ne postoji prezime Milunović.
2. Odlazak iz Poljica u Petrovo polje
U vijeme Napoleona početkom 19.st. odlaze iz Poljica
u Petrovo polje kod Drniša. I danas u Petrovu Polju imade
stanovnika sa prezimenom Milunović, a u Sinju Milun. Odlaze iz poljičke
republike zato što je Napoleon novačio naše hrvatske mladiće u svoju vojsku.
Da bi se tome stalo na kraj, jedan splitski franjevac, zamolio je livanjskog
kapetana Firdusa da primi naše mladiće u livanjsku krajinu. Što je ovaj
i dozvolio.
U Petrovu polju živjeli su naši pradjedovi, tri brata: ANTE,
MARKO i IVO.Gdje su oni rođeni ne zna
se.
3. Dolazak u livanjski kraj i prezime Barun
Sva tri brata došla su u livanjski kraj s prezimenom Milunović s nadimkom
Barun. Tu se prvi put poljavljuje riječ Barun. Kako je
došlo do toga. Vjerojatno, tako se barem priča, da je Ante bio malo slobodnijeg
vladanja prema nekoj Bodulki (Dalmatinki) i ona mu je javno rekla: NE
BARUNAJ! Što znači ne zafrkaji, ne zadirkivaj. I danas postoji
taj izraz u Dalmaciji.
Tokom vremena nosili su oba prezimena. To se može vidjeti iz Matice krštenih
župe Ljubunčić, da stoji napisano kod nekih imena i Milunović. Uglavnom
kod većine je samo prezime Barun.
Najprije su stigli u Čaprazlije, Azapovine. Pošto su bili vrijedni momci
kupili su livadu GREDINE, koja se i danas nalazi u Barunovom
vlasništvu. Odatle su preselili u Lusnić (sva tri brata).
Najprije u prostor gdje se nalaze danas potomci od Marka-Markićii od Ive-Ivići.
Marko i Ivo ostali su tu, a Ante je kupio od muslimana Milaka današnje
Barunovo stanje i tamo se sa obitelji preselio. Interesantno je ovo da
su potomci Ante puno brojniji od Marka i Ive.
Potomci Ante su lištanski Baruni, kojima je Mate korijen,
koji je doselio iz Lusnića. Rodbina su im iz Lusnića Nikolčići, Jakovljevići,
Datići i Kikići. Koljeno dalje Markići i Ivići. Ante je bio oženjen iz
obitelji Jukić, a imao je sinove: Stipu, Nikolu, Matu i Lovru.
To znači od Stipe su Jakovljevići, Datići, Kikići, od Nikole Nikolčići,
od Mate jedan dio lištanskih Baruna.
Stipo je imao sinove: Jakova, Petra i Matu. Od Jakova
su Jakovljevići, od Petra Kikići, od Mate Datići. Od Jakova su sinovi:
Marko, Jozo, Ivo i Jure. Od Jakova, koji je kršten 1843.g.
To nalazimo u Matici krštenih Ljubunčić, kao i podatke od svih potomaka
Jakovljevića, Datića i Kikića, Nikolčića, Markića i Ivića.
Kako su Baruni doselili u Lištane. Antin sin Mate (r.1826.g.)
seli iz Lusnića u Lištane. Po pričanju bio je veoma sposoban, imao utjecaja
kod Turaka (muslimana) i oni su mu darovali zemlju u Lištanima. I on odlazi
iz Lusnića bez da traži svoj dio. Uzima samo svoju sjekiru, koju je volio,
i rekao je uzet ću sa sobom brata Lovru da vam ne smeta, jer je bio malo
psihički bolestan.
Sinovi Mate su: Božo, Josip, Jakov. Božo r.1863.g. iam
sinove: Marka, Matu i Nikolu. Marko ima sinove: Jozu
i Ferdinanda. Mate ima sina Blaža (r.1932.g.)
Dalju lozu možete sami s lakoćom pronalaziti u knjizi "stanja duša"
u župi Lištane.
U stanju duša župe Lištani nalazimo još obitelji Barun: Tošo,
Božo i Luka, i kod njih piše starosjedioci. Kada su doselili
u Lištane ne zna se. Da li prije Ante, Marka i Ive ili zajedno. Jesu li
otselili u Lusnić ne zna se. U kakvoj su rodbinskoj vezi sa braćom Antom,
Markom i Ivom (koji su doselili u Lusnić), da li su braća ili rodbina,
ostaje pitanje za istraživanje. Tošo je imao sina Tomu
(r.1832.g.). Tomo sina Ivana (r.1862.g.), a Ivan sinove:
Božu, Filipa, Marka i Tadiju. Božo ima sinove: Josipa
i Stipana, a Josip sina Martina i Juru.
Ako je netko zainteresiran više saznati o lištanskim Barunima može se
obratiti kod prof. Mije Baruna, koji je napisao sve četiri obiteljske
loze Baruna iz Lištana.
Po jedna obitelj Barun živi u Ćaiću i Odžaku.
Zaključak
Najmanje je Baruna danas u livanjskom kraju (Lusnić, Lištani, Ćaić i
Odžak). poslije 2. svjetskog rata, a posebno početkom 60-tih i dalje,
početkom rada u Njemačkoj iseljavaju se Barunove obitelji, ponajviše prema
Zagrebu (kao centrali Hrvatske državnosti), i okolici Zagreba (Zaprešić,
Sesvete, Dubrava, Velika Gorica). Iz toga se vidi da su oduvijek bili
istinski Hrvati. Čim se livnjak rodi zna za Zagreb. Zatim jedan dio prema
Splitu, Slavoniji, Americi, Australiji i ponajviše u Njemačkoj. Po svom
karakteru su promićuri i radišni ljudi što su naslijedili od predaka iz
Poljica. Ima dosta intelektualaca i brojne obitelji. Npr. što ja poznajem
u Zagrebu živi ing. prof. Mijo sa 12 djece, Božo sa 8 djece i Vlado sa
7 djece. Nadamo se bit će tu i hrvatskih časnika, liječnika, svećenika
i časnih sestara. Ne može nas nestati. Ima 4 svećenika i više časnih sestara.
Za ilustraciju koja sve govori, kad sam se ja rodio 1948.g., u Jurića
kući živjelo je 25 članova. A sada u zaseoku Nikolčića, Jakovljevića,
Datića i Kikića živi samo 13, i od toga samo dvije mlade obitelji. Početkom
50-tih godina na tom prostoru živjelo je 19 obitelji sa preko 100 članova,
kako sam uspio izbrojiti. Takva je situacija i sa Lištanima.
Interesantan je i ovaj podatak da danas ima živih potomaka Barun (muških
i ženskih neudatih) iz Lusnića 377, a iz Lištana
108 (samo muških, bez ženskih neudatih). Iz Lusnića od Ivića
18, Markića 40, od Jakovljevića 129, Nikolčića 71, Datića 47, i Kikića
72. Iz Lištana od Toše 31, Bože 29, Mate 34, i Luke 14.
Ovaj susret je izvanredna prilika da se ponovo nakon toliko godina vidimo,
čujemo, upoznamo, podržimo jedan drugoga, i pomognemo u konkretnosti života,
npr. u zapošljavanju, školi, savjetima i problematici bilo koje vrste.
Organizatoru ovog susreta Miji i Vladi, koji su ovaj susret potaknuli
i pripremili na trudu možemo samo svi skupa izreći veliko Hvala!
U Zagrebu, 30. svibnja 1996. |
|
